| Abstract | Kao i svaka religija, i kršćanstvo izdvaja posebno vrijeme koje posvećuje svome Bogu i na taj način mu iskazuje štovanje. To se vrijeme u kršćanstvu posebno odnosi na nedjelju kao prvi i temeljni kršćanski blagdan.
U ovom radu donosimo povijesno teološki razvoj kršćanske nedjelje kao dana kada se Crkva okuplja na slavlje euharistije. Da bi se bolje razumjela važnost nedjelje, započinjemo govorom o židovskoj suboti koja je bila posvećena odmoru i sudjelovanju u bogoslužju, a obilježena je sjećanjem na velika Božja djela kao što su stvaranje, sklapanje Saveza i izlazak iz ropstva. Postupni prijelaz od jednog do drugog blagdana dogodio se već u prvom stoljeću kršćanstva kada nedjelja postaje dan okupljanja kršćanske zajednice na lomljenje kruha, zajedničko blagovanje i proslavu Kristovog uskrsnuća.
Nedjelja se još više utvrđuje kao dan euharistije u razdoblju cara Konstantina, nakon što su kršćani dobili slobodu, što je doprinijelo daljnjem razvoju bogoslužja. Ta se praksa nastavila sve do srednjovjekovnog razdoblja kada dolazi do određene stagnacije nedjeljnog misnog slavlja zbog različitih okolnosti kao što su pojava klerikalizacije, zatim uvođenje latinskog jezika kao službenog u Crkvi te općenito dekadencija nedjeljne euharistije. Tako je crkveno zajedništvo potisnuto u drugi plan. Međutim, u tom razdoblju ključnu ulogu odigrao je Tridentski sabor novom i obnovljenom euharistijskom teologijom. I nakon ove reforme daljnje povijesne okolnosti ponovno su dovele do potrebe za novim promjenama u liturgijskom slavlju.
Obnovu liturgije općenito, a samim time i nedjeljne euharistije donosi Drugi vatikanski sabor u konstituciji Sacrosanctum concilium u kojoj posebno naglašava da je nedjeljna euharistija vrhunac života Crkve. Osim toga, vidljivo je da unatoč svim naporima da se nedjelja približi modernom čovjeku, ona i dalje ostaj obilježena krizom. |
| Abstract (english) | Like every other religion, Christianity too takes special time to devote to its God and in that manner shows respect to Him. That time specifically refers to Sunday as the first and fundamental Christian holiday.
In this paper, historical as well as theological development of Christian Sunday, as a day when the members of the Church gather to celebrate the Eucharist, will be presented.
In order to understand the importance of Christian Sunday better, the paper starts with the explanation of Jewish Sabbath, which was dedicated to rest and participation in liturgy, and marked with remembering of great God's deeds such as creation, forging of the Alliance and coming-out of the slavery. A gradual transition from one to the other holiday occurred in the first century of Christianity when Sunday became a day reserved for gathering of the Christian community for breaking bread, joint dining and celebration of Christ's resurrection.
Sunday, as the day of the Eucharist, was established even more in the period of the emperor Constantine, i.e. after Christians gained their freedom, which contributed to further development of liturgy. That practice continues up until the medieval period when it came to a certain stagnation of the Sunday Eucharistic celebration because of different circumstances such as the appearance of clericalization, introducing Latin as the official language of the Church and a general decadency of the Sunday Eucharist. In that period, ecclesial togetherness had been repressed into the background. However, in that period, the key part had the Council of Trent that had brought new and renewed theology of the Eucharist. After this reform, some further historical circumstances had once again led to the need for new changes in the liturgical celebration.
A general renewal of the liturgy, and thereby of the Sunday Eucharist, brought the Second Vatican Council in the constitution Sacrosanctum concilium in which it had been emphasised that the Sunday Eucharist is the highlight of the life of the Church. Apart from that, it can be seen that in spite of all the effort to bring Sunday closer to a modern man, it still remains marked by crisis. |
