Rad obrađuje poimanje bračne ljubavi na temelju apostolske pobudnice Amoris laetita pape Franje. Pri tome se polazi od naravnosti bračne ljubavi, zajedničke svim ljudima, da bi se došlo do poimanja njezine nadnaravnosti. U prvom dijelu rada, služeći se biblijskim izvještajima o stvaranju, ukazuje se da je Bog na samom početku, stvorivši muško i žensko na svoju sliku, upisao bračnu ljubav u samu ljudsku narav. Bog koji je Ljubav stvara čovjeka iz ljubavi i za ljubav te je poziv na ljubav temeljni poziv svakog čovjeka. Nadalje, polazeći od antropologije ljudske spolnosti, očito je da je upravo ona usmjerena na bračnu ljubav, jer uzajamnim darivanjem njih dvoje postaju jedno tijelo. Potom se, na temelju enciklike Humanae vitae, donose temeljne oznake bračne ljubavi u naravnom redu, ističući da je ona prije svega ljudska, posvemašnja, vjerna i isključiva, ali i plodna. To nas dovodi do pitanja odgovornog roditeljstva i naravi bračnog čina. U drugom dijelu rada, služeći se evanđeljima i poslanicama, naglašava se da je bračna ljubav između muža i žene slika ljubavi kojom je Krist ljubio Crkvu. Tumačeći bračnu ljubav kroz crkvene dokumente, osobito pastoralnu konstituciju Gaudium et spes Drugog vatikanskog sabora, encikliku Humanae vitae papa Pavla VI., apostolsku pobudnicu Familiaris consortio pape Ivana Pavla II. te Amoris laetitia pape Franje, iznose se kršćanska obilježja nadnaravnosti bračne ljubavi: strpljivost, stav dobrostivosti, lijek protiv zavisti te se naglašava da je ona bez hvastanja i nadimanja, potiče ljubaznost i velikodušno darivanje, a protivna je nasilju, potiče opraštanje, raduje se s drugima, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi. U trećem i posljednjem dijelu nastoji se problematizirati stav kanonskog prava koje promatra samo objektivne svrhe ženidbe, osobito privolu, dok se bračna ljubav samo pretpostavlja kao razlog davanja privole što danas izaziva mnoge teološke rasprave.