Definicija monaškog života opisana kao solus cum solo predstavlja esencijalni sažetak kontemplativnog poslanja: sudjelovanje u Kristovim predstavničkim patnjama za otkupljenje svijeta ukoliko se monaška samoća (solus) oslanja na Sinovljevu napuštenost na križu (solo) te tako izražava monaško udioništvo u žrtvi križa. U tom kontekstu, teološka narav monaštva potrebuje uvid u Božju otkupiteljsku kenozu što tvori prikladan temelj u shvaćanju kontemplativnog poslanja. Istovremeno, suzajedničarstvo križa i velikosubotnja smještenost monaštva pružaju dublji uvid u monaštvo kao eklezijalno poslanje. Balthasarovo promišljanje pashalnog otajstva i dramatične soteriologije pruža čvrst temelj u promišljanju teološke naravi monaštva.

Definition of eremitic life described as solus cum solo represents the essence summary of contemplative calling: participation in representative sufferings of Christ for the redemption of the world insofar as monastic solitude (solus) leans on Son's forsakness on the Cross (solo), and in doing so, it expresses monastic discipleship of the Cross. In that context, theological nature of monasticism requires insight in God's redemptive kenosis wich constitutes adequaute theological foundation in understanding of contemplative calling. Simultaneously, discipleship of the Cross and positioning of monasticism in the area of Holy Saturday provides deeper insight of monastic life as an ecclesial mission. Balthasar's reflection of paschal mystery and dramatic soteriology provides us with solid foundation in reflection of theological nature of monasticism.